ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

Rahića čardak

Čovjekova težnja i potreba za stvaranjem nekog hair mjesta za sebe i svoju familiju je prisutna sigurno koliko i sam čovjek na planeti, naprosto to je neki osjećaj sigurnosti za svako živo biće kada zna da na kraju svega, vratit će se u svoju kuću.
Tragove stambenih objekata, sigurno možemo pronaći kroz skoro čitavu historiju, naravno sve su podjeljene u svoje epohe, te samim time razlikuju se po izgledu, načinu gradnje, materijalu itd. ali jedno je sigurno, sve su imale jednu funkciju a već sam je spomenuo u prvoj rečenici.
Kada pogledamo historiju naše zemlje situacija je ista, i danas možemo pronaći tragove stambenih objekata, utvrda, unazad po nekoliko hiljada godina, spomenut ću period Ilira, preko Rimskog carstva, do Gota, Slavena, period Srednjovjekovne Bosne (kraljevstva bosanskog), Osmanlijskog carstva, Austrougarske monarhije pa do dana današnjeg, svaka vladavina je ostavila iza sebe tragove stambenih objekata.

U ovom kratkom radu ću se dotaknuti ne tako daleke a opet i ne tako bliske prošlosti i objekta koji je  u familiji i narodu nazvan "Rahića čardak",
To bi bio period dok je naša zemlja bila pod okupacijom Osmalnijskog carstva - koje je naravno kao i svako drugo društvo sa sobom donijelo mnogo toga novog pa tako i način izgradnje.
Lokalitet spomenutog objekta se nalazi u Lokvama mjestu koje se nalazi na Dubravskoj visoravni, nekako u samom centru ove hercegovacke Kalifornije, na međi tri hercegovačka grada Mostara, Čapljine i Stoca, inače tuda je nekada vodila stara kaldrma Stolac-Blagaj, dok s druge strane Počitelj-Blagaj.

Familija Rahić inače potječe iz drevnog i prelijepog grada Počitelja - što je i zabilježeno u sidžilu Blagajskog kadije, gdje se jos 1700 i neke godine spominje Ahmet Rahić kao najstariji član svoje familije. Sada u Počitelju žive jedna ili dvije familije Rahića.
Ovo spominjem iz razloga jer je upravo iz Počitelja Ahmetov sin naselio se u Lokvama i po svemu sudeći tu podigao čardak o kojem pišem.
Kako rekoh sin Ahmeta je vjerovatno kupio ili mu je njegov otac Ahmet kupio, poklonio... (ostaje mi nepoznato) zemlju u Lokvama upravo lokalitet gdje se i nalazi čardak, dok je ispod čardaka smješten veliki komad zemlje.Na istom mjestu je nastala mahala koju su poslije nazvali "Rahića mahala".
Pored spomenutog čardaka siguran sam da je bio još jedan dosta sličan ovome o kojemu pišem, koji je poslije sagrađen, od strane Alijine djece ili unučadi.
Inače riječ čardak je turskog porijekla i u prevodu bi se mogli nazvati kao stražarnice, što iskreno mislim da nije bio slučaj sa istim, iskljuciva namjena je bila stanovanje.

Čardak je smješten u centralnom dijelu današnje mahale, sa pogledom prema jugo-zapadu, period izgradnje čardaka je između 1800-1820 godine, dakle nekih 200 godina kako je isti sagrađen.
Navodno je građen od strane vrlo dobrih majstora, klesara iz Popova polja koji su tada bilo poznati kao odlični zidari, po predanju od starijih članova familije tada su isti radili na ˝Pašića kuli˝, na Bivoljem brdu, moj zaključak je da su tada možda obnavljali kulu, jer je ona nastala još u 17 vijeku.
Čardak je također vremenom nadograđivan, proširen, poslije su cigle zamjenile kamene ploče na krovu.
U početku se sastojao od četiri prostorije, dvije u prizemlju, dvije na spratu, sa terasom, te dodatnim popratnim, objektima, sobama, štalama, na koncu je proširen sa više prostorija. Sprat je služio kao musafirhana (prostorije za goste, putnike, prolaznike), i po predajama starijih članova familije zaista i jeste služila toj svrsi - mnogo se tu kafa popilo i priča ispričalo, zanimljiv detalj na enterijeru prostorija na spratu se nalazi u zidu iste, inače po imenu ˝dolaf˝, svrha ovog udubljenja u zidu je bila ostava.
Unutrašnji zid i dolaf
Ispred istog se nalazila košćela (nije mi poznato koliko je stara), ali je bila ogromna, tragovi su tu i danas prisutni, svrha njezinog postojanja je vjerovatno bila da pravi hlad po vrućim hercegovačkim danima.
Čardak sagrađen je od kamena živca iz okoline, koji je klesan po potrebi u zavisnosti za koji dio čardaka je isti namjenjen, tako na rubovima možemo upratiti velike dimenzije odlično obrađenog (klesanog kamena koje su služile kao oslonac, naravno sa takvim isklesanim komadima je lakše bilo zidati na rubovima, između kamena se nalazila veza prirodnih materijala pržine i kreča, koji su imali zadaću da sve to povežu u jednu ne razdvojivu cjelinu koja odolijeva vremenu i nakon toliko godina.
Rub zida
Dimenzije glavnih vanjskih zidova su širine 50-70 cm, dok su unutrašnji zidovi nešto tanji, unutrašnji dio je pretpostavljam poslije izgradnje bio obrađen krečom, naravno zbog estetike ali i zdravstvenih razloga.
Krov je bio na dvije vode, prekriven velikim klesanim i fino obrađenim pločama - kakve možemo zateći na svim starijim objektima po Hercegovini, bas kao i na čardaku na Starom mostu, poslije je ploča zamjenjena ciglom, vjerovatno u proteklih 50-70 godina.
Prizemlje je služilo za boravak članova familije kao i sprat, dok je sprat ima i drugu ulogu što sam već spomenuo, bočna soba je nazvana ˝izbom˝ (slika ispod),
Soba (izba)
koja je imala vrata sa unutrašnje strane čardaka kao i sa vanjske, naprijed se nalazio mali niski pendžer (prozor), na krovu vidljive još uvijek ploče kojima je čardak bio prekriven.
Pored ove prostorije, iza iste se nalazila druga koja se zvala ˝odajom˝, te je poslije ostala u posjedu kuće jednog od člana familije.
Na bočnim stranama su se nalazili pendžeri koji su vremenom zazidani jer su napravljeni novi.
Pendžer

Pendžer

Sa prednje strane je naravno bio ulaz, te stepenice koje vode na sprat, te na spratu balkon, sa kojeg se pružao pogled na zemlju koja je u posjedu Rahića, zbog nadogradnje i prepravki čardaka balkon nije ostao u originalnoj verziji, pa je u bližoj prošlosti napravljen od maltera koji se i danas koristi za izgradnju, preko balkona se pružao krov, nastrešnica, koji je imao oslonac na drvenim gredama, posebno zanimljiv detalj je na srednjoj gredi koja je imala savršeno isklesano ležište u kamenu, što se može vidjeti na slici.
Balkon sa mjestom za gredu
Unutrašnjost je bila tipična za tadašnje muslimanske kuće, sa gredama prekrivenim tavanom, na kojem su bile serdžade, sa popratnim namještajem. 

subota, 30. travnja 2016.

Partizanski spomenik 29. Hercegovačoj diviziji

  Na malom brežuljku - brdu iznad Neretve, na jugozapadnoj padini Dubravske visoravni, koja se proteže kilometrima do ovog mjesta, nalazi se Partizanski spomenik 29. Hercegovačke divizije.
Ja sam uzeo sebi za pravo da ga nazovem Partizanski hercegovački Stonehenge, jer zaista pomalo podsjeca na Stonehenge u Engleskoj.

Dvadesetdeveta hercegovačka udarna divizija formirana je naređenjem Vrhovnog štaba NOV i POJ od 16. novembra 1943. godine na predlog štaba Drugog udarnog korpusa. Brigada je nastala razvojem iz Desete hercegovačke udarne brigade, i pri formiranju je imala tri brigade i oko 2.000 boraca.
  • Vojna enciklopedija, Beograd 1975.
  • Danilo Komnenović, Muharem Kreso: 29. HERCEGOVAČKA DIVIZIJA - Vojnoizdavački zavod, Beograd 1979.
Partizanski spomenik 29. Hercegovačkoj diviziji

Po dolasku na ovo zaista prelijepo mjesto koje je izdvojeno od naselja koje se nalazi u neposrednoj blizini, zaista čovjek ostane bez riječi, čim sam stigao očima sam na brzinu pregledao čitav kompleks, te sam pokušao da onako od oka prebrojim koliko grobova se tu nalazi, koliko ljudi, očeva, braće, sinova je dalo živote za državu koja je nakon Prvog svjetskog rata uspjela da postoji nekih pedesetak godina, vjerujem da im je bilo lijepo tih godina, bar su oni tako pripovjedali, ali kada bi sada sve sabirali i oduzimali, ostaje vječno pitanje - zašto?

Bilo kako bilo vratimo se ovom prelijepom a u neku ruku sablasnom, zapuštenom i zaboravljenom mjestu, koje baš kao i Partizansko groblje u Mostaru izgleda tako zapušteno, iako na ovom spomen mjestu nisam zatekao vreće smeća, što je slučaj sa Partizanskim u Mostaru, ali nažalost na ovo mjesto ljudi dovode stoku na ispašu, što nije u redu, ali ipak, upravo ta stoka - inače nesvjesna bića, jedino ona odaju neku počast za ljude koji tu počivaju, za razliku od nas homo sapiensa koji se trudimo da budemo stoka, te uništavamo sve što nam ne odgovara, baš kao što se radi na Partizanskom groblju.

Obišao sam spomen mjesto i zaista sam ostao fasciniran koliko je jednostavno urađeno a opet lijepo i skladno izgleda, spomenuo sam da me podsjeća na Stonehenge u Engleskoj i zaista jeste, jer se oko centralnog dijela spomenika nalaze stubovi visine otprilike 2,50 metra, taj dio je popločan klesanim hercegovačkim kamenom, okolo stubova u kolonama su poredani grobovi pokojnika, nisam uspio da prebrojim o koliko njih je riječ, ali ima ih poprilično mnogo, u centralnom dijelu nalazi se spomenik u obliku stećka (sljemenjaka) kao krov kuće, na kojem je umjetnik tog istog sljemenjaka urezao na prednjoj strani zvijezdu petokraku, dok se na bočnim stranama nalazi motiv ruke, kao da je u borbi, dok na drugoj bočnoj strani stoji natpis kojeg ću citirati:
˝GROBOVI NAŠI BORIĆE SE S VAMA˝.
Nakon što sam pročitao, malo sam zastao i u trenutku se zapitao na koga je mislio autor, s kim će to grobovi pokojnika da se bore, sa Švabama, Talijanima, ne oni su se borili s njima, i pobjedili su, naravno možda je autor mislio i nakon završetka borbe i kraja rata, i tada će se naši grobovi boriti protiv neprijatelja, nisam siguran, zatim sam pomislio, možda je mislio da će grobovi naših djedova i pradjedova da se bore s nama, možda zbog toga što ćemo postati nemarni prema njima, te nemarni za sve ono što je bilo.
Bilo kako bilo natpis je odigrao svoju ulogu, i vjerovatno je opomenuo svakog posjetioca ovog mjesta.


Naravno za sve na ovom svijetu postoji razlog, pa tako i moj dolazak na ovo mjesto, među pokojnicima sam pronašao dva Rahića, Aliju i Bećira,
O pogibiji Alije piše Danilo Komnenoić i Muharem Kreso, u knjizi 29. Hercegovačka divizija, između ostalog piše:

Još u toku noći 13. brigada, ojačana sa dva bataljona 11. brigade, nastavila je gonjenje neprijatelja prema Rakeku, Uncu i Planini. Dijelovi 13. brigade (uz podršku 2 flaka i 1 p/t topa), neposredno iza prevoja Ljubljanska vrata u kasarni Ravberkomande, 2. maja okružili su — i u toku dana uništili — ojačanu četu njemačkih vojnika. Uz gubitke (3 lakše ranjena borca) 11. brigada je pred mrak oslobodila Planinu. U borbi za kasarnu Ravberkomande neprijatelj je imao 130 mrtvih, a 13. brigada 9 poginulih* i 21 ranjenog borca. Zaplijenjeno je: 1 minobacač 46 mm, 7 puškomitraljeza, 180 pušaka, 12 automata, 2 pištolja i 10.000 metaka.7
*) U borbi kod Ravberkomande poginuli su: Murat Čaušević iz Zabora kod Foče, Seid (Sejdo) Imamović iz Kalinovika, Veli ja Klepo iz Počitelja kod Čapljine, Momčilo Kuljić iz Trusine kod Stoca, Alija Rahić iz Bivolja Brda kod Čapljine, Miladin Seizović iz Šapca (SR Srbija), Hamid Selimović iz Lukarice kod Goražda, Alija Šorija iz Dragoljića kod Foče, Mustafa Viđen iz Gomiljana kod Trebinja, desetar u 2. četi 4. bataljona i Osman Šošić iz Bjelimića kod Konjica, svi iz 13. brigade; te Petar (Pero) Skulić iz Čičeva kod Trebinja iz Artiljerijske brigade.8

Bećir Rahić je također bio pripadnik 29. Hercegovačke divizije, on je bio stacioniran na hercegovačkim bojištima, nažalost trenutno ne mogu reći tačno gdje je poginuo.
Pored njih dvojice familija Rahić je dala još Partizana, o kojima ću nešto više reći naredni put kada inspiracija proradi.

Naravno obišao sam, skoro svaki grob kako bih pročitao prezimena ostalih poginulih boraca NOB-a, usput dok sam kružio oko hercegovačkog Stonhendža, i dalje sam se divio kako je sve lijepo urađeno, na lijepom mjestu, ali nažalost pomislio bih i zašto je tako zapušteno.
Najviše me se dojmilo skromni izgled nišana na kojima se nalazi zvijezda petokraka, ime i prezime, godina rođenja te godina pogibije, a izgled podsjeća na stećke, kulturno-historijsku baštinu naše zemlje, što me je najviše oduševilo.
Pored skromnog teksta stavio sam nekoliko slika koje sam uslikao kako bih mogao upoznati ljude o ovom mjestu.

Bećir Rahić

Alija Rahić

Za kraj još nekoliko fotografija koje sam čini mi se u jednom mahu napravio.



Ruka spasa


Nadam se da će ovaj kratki rad da podstakne još nekoga da posjeti ovo mjesto, te se pokloni žrtvama pogrešnih i bolesnih umova, jer prošlost će uvijek lako da se ponovi ukoliko mi ne reagujemo, ukoliko ne opominjemo buduće naraštaje, kroz kakve golgote su prolazili naši djedovi i očevi, da stvar bude gora na kraju svega toga opet ponavljam ostaje to pitanje - zašto?

Historia est magistra vitae! Što bi u prevodu značilo ˝Historija je učiteljica života.˝, prema tome budimo dobri učenici!